22. listopada 2020.g.

Prođoh bez Ozbiljnih Posljedica, ali Smrt mi je Prietila

Na prvoj slici:

vidite ulicu Joszefa Andalla, to je nekih 100-njak metara do razkrižja sa ulicom Vjećeslava Holjevca.

Ulica desno iz polu-razkrižja neposredno u prvom planu vodi prema Zagrebačkom Velesajmu.

Ono drveće u daljini, sa suprotne, lieve strane udaljenog razkrižja pripada već prostoru Bundeka.

Sava je kojih 200-njak metara s naše lieve strane.

Andallova ulica ime nosi po Ugarski premieru Joszefu Andallu, još iz doba Domovinskog rata. Ugarska, Mađarska, nam je tada pomagala, i Republika Hrvatska mu je dala ovu ulicu iz zahvalanosti. To je ulica koja prolazi pokraj Hipodroma, uzporedno sa riekom Savom.

Dalje iza ovih sgrada u daljini (te sgrade su neke nove poslovne prostorije i trgovine, ne znam točno) je prvo kvart Središće pa moj kvart, kvart Zapruđe, u kojem živim.

Ovo je prometno razkrižje, promet je redovito gust. Ovo je dosta blizu središta Zagreba, malo više na jug. Ulica Vjećeslava Holjevca prolazi srednjim od tri prometujuća mosta preko rieke Save između [starog] Zagreba i Novog Zagreba.

Prešli smo to polu-razkrižje.

Pomno promotrite ovaj prostor. Ovuda sam ja vozio biciklom brzinom od, vjerujem, najmanje 30-tak km/h da bih stigao na zeleno. Stari je bicikl, ali mogu s njim dosta brzo voziti. Nemam brzinomjer pa ne mogu točno reći brzinu kojom sam vozio.

Dobro poznajem ovaj put, jer ovuda vozim, ah: vozio sam do tad, biciklom skoro svaki radni dan, od moje sgrade Vankina 2,4,6,8,10, nekih 6 km do razkrižja Selske ulice i Ljubljanske avenije, gdje radnim danom idem na Svetu Misu i Klanjanje u kapelu Corpus Domini blizu tog razkrižja, i natrag.

Tog 19. listopada ove godine Gospodnje 2020., ponedjeljak, vozio sam ovuda punom brzinom da stignem na zeleno, vraćajući se sa Svete Mise i Klanjanja.

Bilo je oko 8:00.

Kad sam snimio ove slike? Sutradan poslie nezgode. Ova:

je snimljena u 2020.g X. 20. 08:44:34, ova:

u 2020.g X. 20. 08:44:36 (2 sekunde kasnije), a ova:

2020.g X. 20. 08:45:01 (još 25 sekundi kasnije). Takva je gužva bila i kad se dogodio udar. Pretjecanje i udar. Reći sudar bilo bi kao da kažete da se vaš 12-godišnji sinčić tukao sa Filipom Hrgovićem, pa ne velim "sudar", jer bilo je to meso i kosti protiv metalne zvieri.

Ovakve udubine zaobilazite kad vozite biciklom, zar ne:

A ako vam je zeleno, i usudite se nategnuti propise i želite si dopustiti da brže prieđete preko razkrižja, onda pogledate spuša li se nogostup na razinu kolnika u blizini semafora, pa ako je zeleno, pokušat ćete na tom mjestu prieći, ako netko ne zauzima to malo prolaza. Primjerice, ako je prostora tek kao na 4.toj ili 5.toj slici, ne ćete pokušati. Mora biti bar malo slobodniji taj prostor.

Kod ovog semafora bio je čovjek na biciklu, također se nije kretao, a od njega do početka sniženog nogostupa bilo je dostatno mjesta da mogu projuriti biciklom ponom brzinom, kako sam bio vozio.

Ne kažem da sam dobro učinio, bilo bi bolje da sam usporio, i pričekao minutu-dvije da bude zeleno na ovom semaforu:

Evo mjesta nezgode:

Tako kako sam snimio je bilo i predhodnog dana. Nigdje se ne vidi oznake biciklističke staze, pa me to možda ipak ekskulpira. Ne znam.

Ovuda sam, iz opisanog smjera, i opisanom brzinom, projurio, pokraj čovjeka na biciklu, preko spuštenog diela nogostupa, ravno.

Nikog nije bilo s moje lieve strane. Ne blizu mene, Ne u mom vidokrugu.

Na žalost, nisam se okrenuo, da vidim ima li koga.

Ali prošao je djelić sekunde.

Već sam bio nekih možda 3 metra u razkrižju.

Odjednom vidim s moje lieve strane, vrlo blizu mene, na možda 30-tak centimetara, crna limuzina. Pretječe me.

Još sam samo stigao kriknuti od straha. Nisam osjetio podpuni užas, ali samo zbog kratkoće vrjemena.

Mali djelić sekunde i vidim, crna limuzina me je pretekla i skrenula izpred mene, ali malo, sasvim malo izpred i baš ništa više nisam mogao učiniti da se spasim od udara.

Do tog trenutka kad se meni s lieve pojavila crna linuzina nisam kočio. Prolazio sam razkrižje pod zelenim svjetlom za moj smjer.

A kad se pojavila crna limuzina, ako i jesam počeo kočiti, to nije ni teorijski moglo imati učinka. Crna limuzina je u možda par desetinki sekunde skrenula na desno, i prepriečila mi put.

Sjećam se kako je moj bicikl udario u limuzinu.

Odletio je na desno.

Ja sam pao bliže, malo na suprotnu stranu, samo dielomično, nego bicikl, ne znam kako.

Pao sam svom snagom na bok i na rame.

Vjerovatno sam i glavom udario u asfalt. Objasnit ću kasnije zašto mislim da jesam.

Jesam li udario i u limuzinu, mislim da ne.

Onaj trenutak koji mi je samo počeo lediti krv u žilama, trenutak pojavljivanje crne limuzine meni s lieva, toliko me je šokirao, da mi u sjećanju nije ostalo jasno koliko je brže od mene vozila ta limuzina.

Zato mi nije jasan svaki detalj nezgode.

Sjećam se da prvih desetak sekundi, ili ne puno dulje, sam se previjao od bolova, ležeći na asfaltu u nekoj polusviesti. Ali ubrzo sam došao k sviesti i razumio da se nalazim na vrlo prometnoj cesti.

Mislim da sam prvo primjetio da me čovjek koji je bio na biciklu pokraj semafora pokraj kojeg sam projurio pita trebam li pomoć.

Također se sjećam da je vozač limuzine zaustavio i izišao, vrlo zabrinut.

Ne sjećam se što je rekao.

Sjećam se da sam ja njemu rekao, mislim zato jer je bio zabrinut bojeći se ima li možda težkih posljedica:

"Ja sam kriv. Ali trebali ste me vidjeti!"

Isto sam mu rekao i kasnije, pred policijom, koja je uskoro došla.

Rekao sam mu: "Ja sam kriv." misleći kako sam trebao usporiti i pričekati zeleno na pješačkom prielazu, a ne voziti ravno kroz razkrižje na opisani način.

I rekao sam mu: "Ali trebali ste me vidjeti." I dalje mi nije jasno kako me nije vidio. Jako bi me zanimalo kako je uobće bilo moguće da budem na nekoliko metara izpred njega, s njegove desne, na stranu kamo je nakanio skrenuti, pa da me pretekne samo malčice i onda skrene izpred mene, te mi preprieči put na opisani način.

Kad je zabrinut izašao iz svoje limuzine sam mu rekao: "Ja sam kriv. Ali trebali ste me vidjeti!"

I kad je policija došla sam mu rekao, pred policijom: "Ja sam kriv. Ali trebali ste me vidjeti!"

Čovjek sa bicikla je opet pitao treba li zvati hitnu.

"Ne!" odgovorio sam u prvi mah. Onda sam pokušao ustati. Radi bolova u ramenu nisam odmah mogao ustati.

Rame mi je bilo iščašeno, Glavna kost nadlaktice načinila je veliku kvrgu koje je ružno stršila. Ali nisam ja još razumio da se radi o iščašenju.

Treba ovdje reći da sam bio u šoku. Mislim da me je šok zapavo prošao tek kad sam konačno nakon par dana mogao početi raditi, i spavati. Jer prvih dva dana nisam ništa skoro uspio napraviti, samo jedno malo dovršenje jednog poslića koji je već imao nadnevak 19. listopada. Radim za svojim računalima. umni rad, često tehnički, ponekad u znanostima humane naravi, nazivam to radom ali ne radi se o novčano-vrjednovanoj vrsti rada.

Videći svoje rame i osjećajući bolove u njemu zamolio sam ga: "Molim vas, zovite hitnu."

"A policiju?"

"Ma ne!" Ali mislim da kad je nezgoda, hitna automatski zove policiju.

U "Traumi", u Draškovićevoj, čekao sam oko 2 h, i iščašeno rame su mi namjestili na živo. Doista sam im zahvalan. Ti ljudi rade, bez prekida. Tužno je kako nema dosta ni bolničarki, ni tehničara, ni liečnika. A Plameni Jazavac Plenki neku pamet glumi već godinama dok Hrvatska Država propada koju on krivo vodi.

Nisam se u bolnici puno žalio na bolove. Ali jedino bi mi se bolovi nekako bili smirili kad bih se sasvim pogrbio, u invalidskim kolicima na koja su me posjeli, dok sam čekao.

Ostao je prielom negdje u ramenu. Kažu, lieva ruka mora ostati imobilizirana najmanje dva ili tri tjedna.

Tek kasnije, kako nisam mogao spavati skoro nikako prve dvije noći, radi neke čudne glavobolje. razumio sam da mora da sam i glavom udario o asfalt. Ali jaka bol je bila u ramenu, pa drugo nisam ni razaznavao. Tek nakon dvije tri noći mogu noću spavati.